Čovjek koji je cijeli život gradio – U IME BOGA

Zbog narušenog zdravlja i po svojoj isključivoj volji, odlazi u Dom za stara i iznemogla lica u Goraždu. Iako je mogao imati udobniji život koji mu je nuđen kod svojih najbližih, nije htio napustiti Goražde i Istočnu Bosnu. Želio je da bude što bliže Drini, svojim džematlijama, prijateljima i ulemi koju je izuzetno cijenio.

Umubarek trenucima 6. dana mjeseca ramazana, u 83. godini života, u Goraždu je ovaj prolazni svijet, Božijom voljom, napustio Ibrahim-ef. Omeragić.

Ibrahim-ef. je rođen 04. jula 1937. godine u kući Halila i Paše u selu Arbanasi, općina Rudo. Kao dječak u muhadžirluku u Gradačcu je pohađao gradačačku medresu, koju je morao napustiti zbog povratka u svoj rodni kraj. Ljubav prema vjeri i imamskom pozivu učinili su da u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajev u polaži imamski ispit. Godine 1958., zajedno sa svojim džematlijama, obnavlja porušenu džamiju u svojoj Strgačini, koju je izgradio Avdaga Nanić 1934. godine, i tu započinje svoju imamsku službu. Zatim, 1962. godine, prelazi na mjesto imama i hatiba u džematu Đakovići u Čajniču gdje ostaje šest godina. Kao mlad imam uspijeva okupiti džemat i predvoditi akcije uređenja džamije i imamske kuće. Posebno je privukao veliki broj omladine i podučio ih učenju Kur’ana. Rješenjem Starješinstva IZ 1968. godine je premješten u džemat Vrse u Gornjem Vakufu. Odmah pokreće akciju izgradnje džamije i imamske kuće jer su se, do tada, namazi i mektebska pouka izvodili u mektebu. Nakon otvorenja džamije predvodi akciju dovođenja vode u selo, a prije toga je stigla i električna energija. Godine 1973. prelazi u džemat Glavica u Bugojnu gdje pokreće akciju izgradnje munare i renoviranja džamije. Iako je tu ostao samo dvije godine, njegov mekteb je bio prepun učenika. 1976. godine ponovno se vraća u svoju Strgačinu i tu ostaje do izbijanja agresije na našu domovinu. Izgradnjom hidro centrale i formiranjem jezera potopljena je stara džamija, a Ibrahim-ef. je sudionikom njenog premještanja i ponovne gradnje u novom naselju u Strgačini, koja je otvorena 1986. godine. Ibrahim-ef. je od početka agresije na našu državu bio pripadnik Armije R BiH. U toku agresije je, zajedno sa svojom hanumom, živio u opsjednutom Goraždu i preživljavao muhadžirsku sudbinu ostalog stanovništva.

Neizreciva ljubav prema rodnom kraju

Odmah se stavio na raspolaganje Islamskoj zajednici, te u novim okolnostima obavlja imamsku dužnost. Postavljen je za imama u džamatu Vranići gdje ostaje do 2003. godine. U Goraždu je radio i kao nastavnik vjeronauke.

Ibrahim-ef. je krasila neizreciva ljubav prema Bosni i Hercegovini i svom rodnom kraju. Među posljednjima je napustio, a među prvima se vratio u spaljeni zavičaj. U avliji svoje kuće čuvao je prvi objekt, koji je od starih blokova i bez maltera podigao i u njemu stanovao. Bio je prvi poslijeratni imam u Rudom. Nakon agresije radi na povratku našeg naroda i sa svojim džematlijama, po treći put, uspjeva obnoviti džamiju u Strgačini, čije otvorenje je bilo 2012. godine. Pune 43 godine proveo je u aktivnoj službi u Islamskoj zajednici. Sa odlaskom u penziju i dalje je učestvovao u vjerskim aktivnostima. Izveo je na stotine mektebskih polaznika i podučio ih učenju Kur’ana i osnovama islama. Najsretniji je bio kada bi vidio punu džamiju, posebno omladine. Radio je veoma odgovoran posao u izuzetno teškim vremenima za muslimane i Islamsku zajednicu. Za svoj rad i nesebično zalaganje više puta je nagrađivan te je 1991. godine počašćen da obavi hadž. Kasnije je, štedeći od svojih skromnih primanja, odlučio ponovno obaviti hadž. Cijeli svoj život je hizmetio islamu i muslimanima. Bio je oličenje imamskog poziva. Potpuno predan misiji Islamske zajednice i jedan od najpoštovanijih naših imama. Sa ponosom je nosio ahmediju i uvijek vodio računa o svom odijevanju i stavu. Bio je skroman, susretljiv, dostojanstven, a u razgovoru sa drugima na licu mu je bio osmijeh. Zato su ga svi oni sa kojima se susretao i radio izuzetno cijenili, poštovali i voljeli. Ostvarivao je vrlo blisku saradnju i kontakt sa svojim džematlijama.

Otac šehida

U službi je bio neobično marljiv i savjestan, te je pokazivao izvanredne uspjehe gdje god je radio. Posebno se isticao kao vrijedan i uspješan muallim i vjeroučitelj, koji je odgojio generacije naše omladine. Krasile su ga mnogobrojne plemenite osobine. Lijepe naravi, odgoja i ponašanja Ibrahim ef. je bio primjer i uzor drugima. Podržavao je, savjetovao, volio, prenosio svoja znanja i iskustvo radovao se uspjehu, naročito mladih kolega. U agresiji na našu domovinu je iskušan gubitkom sina šehida. U poznim godinama je ostao i bez svoje supruge hadži Fahra-hanume koja je 2015. godine preselila na Ahiret. Ostaje živjeti sam u porodičnoj kući u Strgačini sve do kraja 2018. godine. Zbog narušenog zdravlja i po svojoj isključivoj volji, odlazi u Dom za stara i iznemogla lica u Goraždu. Iako je mogao imati udobniji život koji mu je nuđen kod svojih najbližih, nije htio napustiti Goražde i Istočnu Bosnu. Želio je da bude što bliže Drini, svojim džematlijama, prijateljima i ulemi koju je izuzetno cijenio.

Uz sve poteškoće koje je imao nikada nije klonuo duhom. I u posljednjim trenucima svoga života interesovao se za aktivnosti i stanje u svojoj zajednici. Iako narušenog zdravlja najveća radost mu je bio boravak u džamiji, na namazu, mevludima, otvorenjima džamija.

Ibrahim-ef. će ostati u sjećanju po svojoj veseloj prirodi, šali, lahkoći komuniciranja sa ljudima i brizi za probleme drugih. Dženaza namaz je obavljena u haremu džamije u Strgačini. Na prijedlog džematskog odbora ukopan je neposredno uz munaru u haremu svoje džamije koja je bila njegov drugi dom. Dženazi su prisustvovali njegova djeca, unuci, rodbina i prijatelji, kao i njegove kolege, imami sa prostora Muftijstva goraždanskog. Hatmu su mu proučile njegove kolege, a hatma dova je proučena 08. ramazana 1441.h.g., prije džuma namaza, u svim džamijama na prostoru Muftijstva goraždanskog.